Energetski učinkoviti sustavi grijanja

Zelena gradnja Zelena gradnja Energetski učinkoviti sustavi grijanja

Najznačajniji dio energetske potrošnje odnosi se na potrošnju toplinske energije za grijanje prostora i pripremu potrošne tople vode. Za dobivanje topline potreban je energent (nafta, plin, lož ulje, drvo) čijim se sagorijevanjem ili djelovanjem (električna energija, solarna energija, geotermalna energija) proizvodi toplina kojom zagrijavamo prostor ili vodu. Sustavi za grijanje i potrošnu toplu vodu najčešće se dijele prema smještaju izvora topline (kotla, peći - pojedinačna ložišta, centralno grijanje, daljinsko grijanje - toplane), te prema vrsti korištenog goriva (obnovljive izvore, fosilna goriva). Sustav za pripremu potrošne tople vode i sustav za grijanje ne moraju nužno biti zasebni već mogu zajedno činiti jedan sustav.

 

Solarni sustavi za pripremu potrošne tople vode i dogrijavanje

Solarni kolektori su uređaji pomoću kojih se prikuplja i akumulira solarna energija, prvenstveno u svrhu zagrijavanja potrošne tople vode, te u manjoj mjeri za grijanje prostora. Osnovni dijelovi solarnog sustava su: solarni kolektori, akumulacijski spremnik tople vode, dodatni grijač (električni grijač, plinski kotao, kotao na lož ulje), cirkulacijska pumpa i regulacijski sklop. Montiraju se na krovove kuća, terase i balkone, s optimalnom orijentacijom u pravcu juga i pod kutom do 30°. Solarna energija omogućuje uštede do 30% energenata korištenih za sustav grijanja.

 

Geotermalne dizalice topline

Geotermalne dizalice topline iskorištavaju toplinu iz neposredne okoline, čime se zamjenjuje jedan dio potrošnje pogonske energije (električne ili dobivene izgaranjem plina). Parametar za vrednovanje energetske učinkovitosti sustava dizalice topline je godišnji toplinski množitelj, koji predstavlja omjer godišnje proizvedene topline i godišnje utrošene električne energije za pogon kompresora, ventilatora, pumpi ili ostalih sustava. Vrijednost toplinskog množitelja se najčešće kreće u rasponu od 2,5 do 4.

 

Peći na biomasu

Toplinska energija oslobađa se izgaranjem biomase, pri čemu se emitiraju staklenički plinovi (posebice CO2,) u atmosferu. Unatoč takvoj emisiji, sagorijevanje biomase se ne smatra štetnim za okoliš jer drveće i biljke tijekom svog rasta apsorbiraju fotosintezom puno više CO2 nego od onog koji se oslobađa prilikom sagorijevanja. Za grijanje se najčešće koristi drvna biomasa, u obliku peleta (prešano drvo cilindričnog oblika malih dimenzija - duljine 6-8 mm, nastalo prešanjem piljevine ili strugotina) i briketa (prešano drvo promjera 100-150 mm, nastalo prešanjem usitnjenog drvnog otpada bez dodatka veziva). Prema svojoj konstrukciji peći na biomasu dijele se na klasične peći (s otvorenim ili zatvorenim ložištem - kamini, štednjaci), standardne kotlove na biomasu (s plamenikom i inox spremnikom za PTV) te moderne pirolitičke peći velikog stupnja iskorištenje (s toplovodnim kotlom i spremnikom za PTV, automatskom dobavom sirovine i sistemom za automatsko čišćenje pepela).

 

 

Kondenzacijski plinski kotlovi

Kondenzacijski plinski kotlovi predstavljaju najčešće korišteni sustav za centralno grijanje. Od goriva značajnije je zastupljeno lož ulje, dok je udio ugljena i ostalih krutih goriva praktički zanemariv. U novijim zgradama najčešće se koriste moderni plinski kondenzacijski kotlovi, koji se, osim za grijanje, koriste i za pripremu potrošne tople vode. Kondenzacijski plinski kotlovi imaju znatno veći stupanj iskoristivosti (do 15% u odnosu na klasične plinske kotlove novijih generacija i do 25% u odnosu na starije kotlove) i ekološki su prihvatljiviji (za istu proizvedenu toplinu emitiraju znatno manje stakleničkih plinova u atmosferu u odnosu na kotlove na ostala fosilna goriva, posebice lož ulje, ugljen i mazut).


Preporuka je da se cjelokupni sustav grijanja projektira prema novoj europskoj normi EN 12828:2003 (HRN EN 12828:2003 - Sustavi grijanja u građevinama - izvedba sustava toplovodnog grijanja), a sam sustav i odabir grijaćih tijela u stanovima prema normi EN 442, odnosno za radijatore temperaturni režim 75/65°C (sobna temperatura 20°C). Standard EN 442 osigurava veću efikasnost sustava i manju potrošnju, ali i veću toplinsku ugodnost u prostoru u odnosu na normu DIN 4704, prema kojoj su se do danas najčešće projektirali sustavi centralnog grijanja (temperaturni režim 90/70°C, sobna temperatura 20°C). Sustav podnog grijanja treba projektirati sukladno europskoj normi EN 1264.


Standardna temperatura u boravišnim prostorima u zimskim mjesecima trebala bi iznositi 20 - 22°C, temperatura kupaonica 24°C, temperatura hodnika, grijanih stubišta i ostalih zajedničkih grijanih prostora u građevini 15°C, a temperatura podruma (garaža) i ostalih negrijanih prostora u građevini 10°C.


Kod centralnih sustava grijanja vrlo je bitna regulacija temperature u prostoru, koju treba osigurati ugradnjom regulacijskih uređaja za sustave grijanja (radijatorski termostatski ventili i sobni termostati).

 

 

Energetski certifikat Zagreb